أهل السنة والجماعة - Ehlu sunnet vel-džemat

Islamski portal | Džemat-Sabah

Islam - Vjera mira Naslovna ISLAM|TEME Tewhid | Akida - Vjerovanje Na koji način liječiti problem TEKFIRA!? - dr. Abdul-'Aziz Alu Abdul-Latif

Na koji način liječiti problem TEKFIRA!? - dr. Abdul-'Aziz Alu Abdul-Latif

Share

Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i plemenite ashabe.

Još uvjek mnoge emocije i neobuzdane reakcije uticu na stavove i mišljenja velikog broja islamista, te na njihov odnos spram novonastalih i savremenih pitanja koja se ticu cjelokupnog ummeta, a pogotovo kada je rijec po pitanju tekfira (proglašavanja osobe koja se pripisuje islamu nevjernikom).

Samo što se neki javno oglase tekfirom odredenih osoba i pojedinaca (ali bez preciznosti u donošenju suda i potpunosti u uspostavljanju dokaza nad osobama koje proglašavaju nevjernicima, tj. bez ispunjavanja svih uslova i otklanjanja svih zapreka) kad ono, s druge strane, na to pretjerivanje uzvraca se popuštanjem i nipodaštavnjem bitnih pitanja. "Ta i ta osoba nece se tekfiriti sve dok ne bude imala namjeru da ucini djelo nevjerstva i sve dok ne bude zadovoljna nevjerstvom!" – uzviknu neki od takvih.

Možda dokazuju i rijecima Uzvišenog Allaha: "Onaj ko zanevjeruje u Allaha, nakon što je vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane cvrsto u vjeri..." (En-Nehl, 106)

Medutim, i jedna i druga skupina udaljila se od istine onoliko koliko se udaljila. Prvi nisu obratili pažnju na cinjenicno stanje koje šerijat uzima u obzir, poput neznanja, pogrešnog razumjevanja (sa ispravnom namjerom), nenamjerne pogreške i prisile; dok su drugi, ipak, uzeli sve te stvari u obzir, ali su prešli mjeru u opravdavanju i otišli daleko i naširoko dotle da su zatvorili vrata propisa odmetništva koji ima svoje mjesto u Šerijatu.

Kada je posrijedi njihovo dokazivanje s navedenim ajetom, jasno je da nisu detaljno razmislili o njegovom znacenju i nisu uzeli u obzir kontekst u kojem je objavljen. Onaj ko pocini nevjerstvo bez prisile, njegovo je srce zadovoljno nevjerstvom, jer u protivnom, pocetak ajeta bio bi kontradiktoran sa njegovim krajem. Ako samovoljno izusti rijeci nevjerstva, to je dokaz da su i njegova prsa zadovoljna s tim. Da nije tako, pa on to ne bi ni kazao.

Prema tome, onaj ko ciljano kaže rijeci nevjerstva, time je pocinio nevjerstvo. Dokaz za to su rijeci Uzvišenog Allaha: "Ako ih upitaš, oni ce sigurno reci: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar da se sa Allahom, i ajetima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate!? Ne ispricavajte se! Pocinili ste nevjerstvo nakon vjerovanja.'" (Et-Tevbe, 65-66). Uzvišeni Allah, dželle šanuh, obaveštava nas da je ova skupina pocinila nevjerstvo nakon njihovog prethodnog vjerovanja, iako su tvrdili da su njihove rijeci nevjerstva izgovorene bez ubjedenja u istinitost. Naprotiv, samo su se igrali i razgovarali. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Kitâbul-iman, str. 208; i Es-Sârimul-meslûl, 3/975) Ukratko, onaj ko pocini djelo nevjerstva bez prisile, pocinio je nevjerstvo i zadovljan je time, jer u protivnom nebi ga cinio.

Veoma je bitno kada se govori o ovoj tematici da se precizno i oprezno pristupa kvalifikacijama osoba i grupacija, te da se krajnje strucno koristi šerijatskom terminologijom. Zaista, jedna od bolesnih/zaraznih pojava savremenog doba je razmjena ružnih nadimaka medu muslimanima i unakrsno proglašavanje novotarima medu neistomišljenicima. Primjer toga je tvrdnja za neke osobe/grupacije da su haridžije, i suprotno tome proglašavanja drugih murdžijama.

Medutim, poenta je u stvarnosti, istini i dokazima. Imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullah, neki su proglasili haridžijom, ali i pored toga on je imam ehlis-Sunneta vel-Džema'ata, a njegov menhedž je najbolji menhedž. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, El-Fetâval-kubrâ, 5/159) Takoder, imama Abdullaha b. Mubareka pojedinci su proglasili murdžijom, kao što se navodi u djelu Akidetus-selef od Sabunija, ali stvarnost je suprotna tome.

Imam Eš-Šâtibi, rahimehullah, pisao je o tome kakva sve iskušenja snalaze ucenjake i one koji slijede Sunnet i kakvim sve pogrdnim nadimcima bivaju etiketirani. U tom smislu kaže: "Teško da možeš naci poznatog alima ili dobru/bogobojaznu osobu, a da nije nazvana ovim pogrdnim nadimcima, ili pak nekim od njih. To je zbog toga što strast obuzima one koji im se supostavljaju. Glavni razlog udaljavanja od Sunneta je, upravo, neznanje i nepoznavanje Sunneta. Zbog toga, slijedenje strasti je preovladavajuce kod onih koji se razilaze (sa istinom)." (El-'Itisâm, 1/29)

Nužno je detaljno definirati znacenja ovih termina, te precizno ukazati na koga se oni tacno odnose. Ne smiju se koristiti ovi nadimci osim u kontekstu onih koji ih zaista zaslužuju. Jer, koliko je samo onih koji koriste termine "haridžija" i "murdžija" a upošte ne poznaju njihova znacenja. Još više je onih koji proglašavaju pojedince da su pripadnici jedne od ove dvije skupine bez decidnog fokusa, sagledavanja stanja i uvažavanja postavljenih pravila prilikom proglašavanja drugih osoba novotarima.

Jedna od grešaka koja se cesto ponavlja prilikom lijecenja ove opasne pojave je da vidiš kako neki žestoko upozoravaju na jednu zabludu, svejedno radilo se o tekfiru ili irdžâu, ali s druge strane nipodaštavaju, zanemaruju i zapostavljaju njoj suprotnu krajnost. Pravda i znanje nalažu da se svaka zabluda lijeci podjednako, shodno potrebi, ali bez posebnog isticanja borbe protiv jedne zablude da bi radi toga suprotna zabluda ostala zanemarena. Obje krajnosti naspram istine su prezrene.

Postoji još jedna grešaka koja se cesto pravi. Kada npr. pristupamo lijecenju pojave pretjerivanja (ar. guluvv) i (neosnovanog) tekfira, najcešce se koristi napadacki, huškacki stil i zadovoljava se sa zaglupljivanjem, zatupljivanjem i pukim osudivanjem takvih osoba. Njihovi predvodnici i najistaknutiji medu njima bivaju opisani kao bukvalisti, glupsoni i naivci, a nerijetko im se pripisuje da zastupaju ono što je opcepoznato kao zabluda, poput toga da proglašavaju nevjernicima velike grješnike, a možda medu njima nema nikoga ko to zastupa. Suprotno njima, oni koji se bore protiv savremene pojave irdžâa, za onog koji napravi i najmanju pogrešku u tom pogledu odmah tvrde da smatra kako grijesi ne uticu na potpunost vjerovanja i  kako je to vjera kraljeva i vladara itd. Ali stvari se ne postavljaju na taj nacin. Uzmimo za primjer imama Ebu Hanifu, rahimehullah. Imao je pri sebi odredenih primjesa irdžâa, ali nipošto nije tvrdio da grijesi ne škode vjerniku, dok je s druge strane njegov pogled na vladare bio žestok.

Obaveza je u pogledu obje skupine da se njihove šubhe (nejasnoce, pogrešna razumjevanja i tumacenja) spomenu tacno iz izvora koje navode i koriste i na nacin na koji ih spominju, pa nakon toga da se te novotarske osnove pobiju sa dokazima i jasnim cinjenicama.

Kada se govori o imânu (vjerovanju) i kufru (nevjerstvu) izrazito je bitno napraviti razliku izmedu pitanja koja su nužno poznata od vjere i pitanja koja su sklona idžtihâdu i mogu trpjeti razilaženja. Uzmimo za primjer opravdavanje neznanjem. Sa gledišta uzimanja u obzir cinjenicnog stanja te vjerodostojnosti dokaza koji na to ukazuju, onda je to stvar koja je jasna i poznata.

Opravdavanje neznanjem ima utemeljenje u mnogim šerijatskim tekstovima. Jedan od tih dokaza je dogadaj covjeka koji je naredio porodici da ga spale. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Jedan covjek koji nikada nije uradio nijedno dobro djelo oporucio je svojoj porodici da ga, kada umre, spale i pola pepela prospu po kopnu, a drugu polovicu u more. 'Tako mi Allaha, ako Allah mogne da me oživi kaznice me tako žetoko kako nije kaznio nikoga u svim svjetovima.' – rekao je. Kada je umro, uradeno je ono što je naredio da se uradi, te je Allah naredio kopnu da sakupi njegove dijelove i naredio moru da sakupi njegove dijelove, kad on odjednom stoji pred Allahom. Tada ga Allah upita: 'Šta te je podstaklo na ono što si uradio?' Rece: 'Moj Gospodaru, strah od Tebe. A Ti to najbolje znaš.' Pa mu je Allah zbog toga oprostio." (Buhari, br. 3478; i Muslim, br. 2756)

Ovaj hadis je mutevâtir (na najvecem stepenu autenticnosti) od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmû'ul-fetâvâ, 1/491)

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi 'alejh: "Uvjek napominjem na ovaj hadis. Ovaj covjek je posumnjao u Allahov kudret (moc, mogucnosti) i da ce ga Allah ponovo sakupiti kada se prospe njegov pepeo. Naprotiv, vjerovao je da nece biti proživljen. Po jednoglasnom mišljenju svih muslimana to je djelo nevjerstva, ali je bio neznalica i nije poznavao te stvari. Bio je vjernik, bojao se Allahove kazne, pa mu je Allah radi toga oprostio." (Medžmû'ul-fetâvâ, 12/491)

Medutim, može se desiti da se ucenjaci razilaze oko pitanja u kojima neznanje može biti opravdanje, kao i oko osoba, vremêna i stanjâ u kojima se to može uzeti u obzir. Razumjevanja ucenjaka se razlikuju spram okolnosti, stanja i propisa koji se vežu za to u stvarnosti. Jedan od njih možda smatra da u doticnom pitanju ima opravdanja u neznanju, dok drugi ipak smatra da nema. Cak, možda isti ucenjak smatra za doticnu osobu da je opravdana neznajem, dok u pogledu druge osobe koja cini isto djelo nevjerstva smatra da nije opravdana. Prema tome, pitanje opravdavanja ili neopravdavanja neznanjem je pitanje idžtihâda. (Videti: Ibn Usejmin, Šerhu Kešfiš-šubuhât, str. 27)

Nekada je govor o pojedinim djelima koja izvode iz islama jasan, a propis poznat, ali se desi da ucenjak – uz znanje, trud i iskrenost – pogrešno protekfiri onog ko ne zaslužuje tekfir. U tom slucaju taj ucenjak je opravdan i bice mu oprošteno (jer je imao ispravnu namjeru).

Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je rekao: "Ako covjek muslimana dovede u kontekst licemjerstva ili nevjerstva, ali to ucini iz srdžbe radi Allaha, Njegovog Poslanika i vjere, a ne radi svojih strasti i prohtjeva, nece radi toga biti nevjernik. Cak, nece biti ni grješan, nego pak nagraden radi (iskrenog) nijeta i namjere. Ovo je suprotno razumjevanju sljedbenika strasti i novotarija koji tekfire neistomišljenike i proglašavaju ih novotarima po svojim strastima i prohtjevima, a, u stvarnosti, oni su preci da budu takvi od onih koje tekfire i proglašavaju novotarima." (Zâdul-me'âd, 3/423)

Uzimanje u obzir stanja i cinjenica kada se govori o imanu i kufru razjašnjava ono što je nejasno, definiše ono što je nedefinisano i precizira ono što je opcenito. Neke vrste neznanja bivaju opravdanje šerijatskim obaveznicima (punoljetnim osobama), kao što i neka pogrešna razumjevanja bivaju prepreka da doticna osoba bude kažnjena ili protekfirena. Isto tako, onome ko bude prisiljen (na djelo kufra) bice oprošteno.

Izucavanje Allahove vjere i uzimanje neophodne opskrebe iz šerijatskog znanja dovodi covjeka do stepena samilosti i brižnosti prema stvorenjima. Sljedbenici Sunneta poznaju istinu ali su i milostivi prema stvorenjima.

Kada je neznanje o Allahovoj vjeri nadvladalo haridžijama dovelo ih je do toga da budu kruti, grubi i osori, dotle da su ubijali muslimane a na miru ostavljali one koji obožavaju kipove.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u tom smislu kaže: "Udio svakog roba u milosti je jednak njegovom udjelu u uputi. Shodno tome, najpotpuniji vjernik je ujedno i najmilostiviji od njih.

Baš kao što Uzvišeni kazuje o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 'Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji su uz njega žestoki su prema nevjernicima a samilosni medusobno.' (El-Feth, 29)

Otuda je Ebu Bekr es-Siddik od najmilostivijih ljudi u ovom ummetu. Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: "Najmilostiviji iz mog ummeta prema mom ummetu je Ebu Bekr." (Tirmizi).

A on, Ebu Bekr, bio je uceniji od svih ashaba, i to bez razilaženja medu ashabima. Isto stanje je i sa drugim ljudima. Sve što je njihovo znanje opširnije to je i njihova samilost prema stvorenjima veca. Naš Gospodar je sve obuhvatio Svojom milošcu i znanjem. Njegova milost sve je prekrila a Njegovo znanje sve je obuhvatilo." (Igâsetul-lehfân, 1/250-251)

Isticanje i javno forsiranje šerijatskog znanja, te širenje istog mogucim nacinima i metodama, poput univerziteta, halki u džamijama, naucnih centara, medijskih glasila i slicno, sve to je grancija popravka i koristan put ka uspostavljanju milosti, samilosti i brižnosti prema stvorenjima i vracanju onih koji su skrenuli na put istine. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kada je nadvladao haridžije dokazima, velika skupina od njih se pokajala i vratila uz Aliju, radijallahu anhu. Jezid el-Fekir kada je prihvatio neke stavove haridžija, Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, citirao mu je hadis o džehennemlijama, pa je Jezid napustio ta mišljenja. Haridžije su izazvale mnoge glavobolje Emevijama raznoraznim ratovima, problemima, sukobima i belajima koje su pravili.

Kada je Omer b. Abdul-'Aziz, rahimehullah, preuzeo hilafet napisao im je pisma i odgovorio na njihove šubhe/nejasnoce, pa su mnogi priznali grešku. Kada su bili obavješteni o njegovoj bogobojaznosti, da daje svakom njegovo pravo, da se bori protiv nepravde itd., okupili su se i usaglasili da im ne dolikuje da se bore protiv takvog covjeka. (Vidjeti: El-Âdžurri, Ahbâr 'Umer b. Abdil-'Aziz, str. 62)

Znajmo da proganjanje i grubo suzbijanje ovih devijacija nece proizvesti osim dodatno pretjerivanje, zastranjivanje i udaljavanje. Najbolji dokaz za to je stvarnost i realnost, još od davnina, ali i danas, a dogadaji sa Džematom tekfira i hidžre nisu od nas daleko, pa uzmimo pouke!

Šejh dr. Abdul-'Aziz b. Muhammed Âlu Abdul-Latif, hafizehullahu te'ala

(poznati profesor akide iz Rijada)

Preveo: Amir I. Smajic

Medina, 02. safer, 1438 god.

Items details

Icon for hits displayHits: 621 clicks
Icon for creation to displayCreated 8 months ago at Srijeda, 28 Decembar 2016 by Vjernik

TCE-Plugin by www.teglo.info