أهل السنة والجماعة - Ehlu sunnet vel-džemat

Islamski portal | Džemat-Sabah

Islam - Vjera mira Naslovna ISLAM|TEME Različito | Tekstovi POSJEDOVANJE I ČITANJE KNJIGE "IHJAU ULUMIDDIN" OD GAZALIJA

POSJEDOVANJE I ČITANJE KNJIGE "IHJAU ULUMIDDIN" OD GAZALIJA

Share

PITANJE: - Selam alejkum. Možete li mi nešto reći o knjizi Ihja Ulumud Din od imama Gazalija. Kupio sve tomove neznajući da je on bio dervis-sufija. Kakvo je to njegovo djelo da li se čovjek može okoristiti od te knjige. Ja još nisam počeo da čitam jer se bojim da mi se, ako je knjiga nepouzdana, može probuditi nekakva sumnja ili sl.

 

ODGOVOR: Alejkumusselam.

Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi "Ihjau'ulumiddin" i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.

Ebu Hamid Gazali (450-505. h) On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza.

Prvo se bavio 'Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao 'Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu "Ihjaul'ulumiddin"). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu'ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije.

Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige "El-Vedžiz") i usulil-fikha (poput knjige "El-Mustasfa"), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: "Moje poznavanje hadisa je veoma slabo" (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.

Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h).

On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: "A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena.

A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama.

Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere.

A nakon što je napisao "Ihjau" imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval ("nauka" o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima.

A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija).

On je svoju knjigu ("Ihja'") napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje.

Napunio ju je (knjigu "Ihja") filozofskim pravcima i tumačenjima iz "Resaila Ihvanussaffa" (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom).

Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: "Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi". Ili kaže: "Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno".

A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga "Ihja") unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu" (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/339).


Najbitnije o knjizi "Ihjau ulumiddin"
Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.

Što se tiče same knjige "Ihjau'ulumiddin" treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je "Minhadžul-kasidin", iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom "Muhtesar Minhadžul-kasidin" pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja.

Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi "Ihjau ulumiddin" neka se vrati na knjigu "Muhtesar Minhadžul-kasidin" koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog "Ihja".


Pisanje "Ihjau ulumiddina" u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa
Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog "Ihja" u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) .

Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog "Ihja" u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.

Spaljivanje knjige "Ihjau ulumiddin"
Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga "Ihaju'ulumiddin" od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno.

Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet.

Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: "A to što sam naveo od spaljivanja knjige ("Ihja") vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta ... A ima mnogo drugih knjiga (mimo "Ihja") koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še'nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima" (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/334).

Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi "Ihjau ulumiddin" su:
- sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
- otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
- više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
- tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.

Primjeri spornih stvari:
- Gazalijeva podjela tevhida ("El-Ihja", 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:

Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.

Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.

Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog ...Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog..., niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.

Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).

Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?

- Gazali dijeli ljude na dvije skupine:

Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom 'Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.

Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.

Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga "Ihjau ulumiddin" prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?

Mišljenja nekih učenjaka o knjizi "Ihjau":

Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): "Ebu Hamid je napisao "El-Ihja" pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), ...".

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der'u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): "Knjiga "El-Ihja" u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana.

Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama.

Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim "Eš-Šifa' (Liječenje)", tj, knjiga "Eš-Šifa" od Ibn Sine o filozofiji...".


Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).

O njemu kaže Kadi 'Ijad: "Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga... zbog njega se poružnjala slika o Ummetu" (Gajetul-emani, 2/370).

Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev "Ihja": "Reako sam mu da u "Ihja" ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest ... Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige ... Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga ("Ihja") spali, mnogi od njih su je nazvali "Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)" i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila"(Gajetul-emani, 2/369).

Posjedovanje i čitanje knjige "Ihjau 'ulumuddin"

Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi "El-Ihja" od Gazalija: "On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima.

Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi ("El-Ihja") je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga ("El-Ihja") ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati".

Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog "El-Ihja", a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige "El-Ihja" zbog gore spomenutih stvari.

Prema tome, knjiga "El-Ihja" je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni talibu ilm ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja.

Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.

 


 

Pripremio:

mr.Zijad Ljakic

Items details

Icon for hits displayHits: 2409 clicks
Icon for creation to displayCreated 4 years and 1 one month ago at Petak, 07 Septembar 2012 by Vjernik

TCE-Plugin by www.teglo.info

Ažurirano ( Ponedjeljak, 17 Decembar 2012 20:36 )