Islam - Vjera mira Naslovna ISLAM|TEME Velikani Ummeta | Biografije BIOGRAFIJA ŠEJHUL-ISLAMA IBN TEJMIJJE RAHMETULLAHI ALEJHI

BIOGRAFIJA ŠEJHUL-ISLAMA IBN TEJMIJJE RAHMETULLAHI ALEJHI

Share

On je šejhul-islam, Ahmed b. Abdul Halim b. Abdus Selam b. Abdullah b. Muhammed b. Hudr b. Ali b. Abdullah b. Tejmijje Nemiri Harrani zatim Dimeški, Ebul Abbas Tekijju Din. Rođen je u Harranu, u ponedeljak, desetog rebiul evela, 661 h. godine. Nakon što su tatari okupirali države Šama, Ibn Tejmijje je zajedno sa svojim ocem preselio u Damask i to 667 h. gdje je i odrastao. Šejhul-islam je odrastao u lijepoj okolini, u okrilju svoga oca, koji je bio imam, veoma dobar i bogobojazan čovjek, pa se njegov otac posvetio njegovom odgoju lijepo i naučno.

Zehebi govoreći o odgoju Šejhul-islama kaže: „Odgojen je u potpunoj zaštiti i čednosti, robovanju i pobožnosti, umjerenosti u odjevanju i hrani. Prisustvovao je dersovima i proslavama u djetinjstvu. Raspravljao se sa velikanima, tako da ih je znao sa dokazima ušutkati. Izgovarao je riječi zbog čega su se čudili veliki uglednici nauke u njegovom mjestu. Donosio je fetve a imao je samo devetnaest godina, čak i manje. Od tada se posvetio pisanju i sakupljanju nauke. Posvetio se velikom radu, ali nakon što je njegovo otac umro, a bio je veliki imam i učenjak hanbelijskog mezheba, Ibn Tejmijje se posvetio podučavanju i preuzeo na sebe njegove obaveze a bilo mu je samo dvadesetjedna godina. Nakon toga je postao poznat, a njegov udio u nauci se proširio“

Ibn Abdul Hadi u „Ukud derije“ kaže: Posvetio se pravu, proučavao je arapski jezik kod Ibn Abdul Kavijja, pa ga je naučio. Zatim se posvetio knjigama Sibevejha, pa je naučio gramatiku. Nakon toga se u potpunosti prepustio proučavanju tefsira, sve dok nije dostigao vrhunac znanja u tefsiru. Savladao je nauku osnova šerijatskog prava (usulu fikha) i drugo. Sve ovo je proučavao dok je imao malo više od desetak godina. Stanovnici Damaska su bili zapanjeni njegovom bistrinom, oštroumnošću i snagom moći zapažanja i pamćenja...“

Zehebi, takođe, kaže: Jako je čuvao namaz i post, pridavao je veliku pažnju vjerskim obredima u javnosti i tajnosti. Nikada nije loše shvatao, na pretek je bio oštrouman, nije oskudijevao znanjem jer je upravo on predstavljao more nauke.“

Hafiz b. Hadžer El Askelani u „Biografiji Šejhul-islama“ – rahimehullah – kaže:“Njegov otac iz Harrana preselio se sa njim 667 h. godine. Uzeo je nauku od Abdu Daima, Kasima Erbelija, Muslima b. Allana, Ibn Ebu Omera, Fahra i drugih. Također je i sam proučavao Sunnen od Ebu Davuda kojeg je prepisao sam svojom rukom, neke od njegovih dijelova je zapamtio i provjeravao prenosioce i slabosti u hadisima.“

Šejhul-islam je bio izvrstan imam, alim. Svoj život je uložio u posvećivanju nauci i pozivanju na nju. Njegova preokupacija je bila širenje tewhida, pomaganje sunneta i njegovih sljedbenika. Borio se protiv novotarija, novotara i onih koji su ih podržavali. Upućivao je zalutale, tako de je Allah podario velikom broju stvorenja da se okoriste od njegove nauke. Raspravljao se i podučavao, tako da je predstavljao čudo svog vremena.

Hafiz Mizijj o tome kaže:“ Nisam vidio osobu sličnu njemu, niti je on vidio sebi sličnog. A nisam nikoga vidio da je bio bolji u poznavanju i sljeđenju Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od njega.“

Ibn Dekik El-Id – rahimehullah – kaže:“Kada sam se susreo sa Ibn Tejmijjom, vidio sam čovjeka između čijih su očiju bile sve nauke. Uzimao je od njih ono što mu je trebalo a ostavljao je ono što je htio.“

Ibn Abdul Hadi kaže:“Hafiz Fethuddin Ebul Feth b. Sejjidinnas Je'amuri, opisujući Šejhul-islama, kaže: ''Ako progovori o tefsiru on nosi njegovu zastavu. Ako iznese fetvu u fikhu on spozna njegov cilj. Ako govori o hadisu on je od njegovih nosilaca i prenosilaca. Ako govori o sektama i vjerama biva viđen kao da ne postoji niko od te sekte ko je  poznaje bolje od njega niti zna njene biti. U svakoj umjetnosti se ističe nad ostalim njenim učenjacima. Oko noje vidjelo njemu sličnu osobu...“ (Ukud Derije, str. 5).

Šejhul-islama je bio iskušan kao što su iskušani oni koji su bili prije njega, koji su koračali putem istine. A razlog tome je bio što su se pridržavali sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zbog iskazivanja ljubavi i ne dodvoravanja na račun Allahove istinske vjere. Šejh – rahimehullah – se nije na Allahovom putu boja nikoga ko mu se suprostavljao, tako da se uvijek borio i branio istinu, što je bio razlog da više puta bude pritvoren.

Rahimehullah teala je bio zatvoren u zatvoru „Kula“ u Kairu u noći ramazanskog bajrama a oslobođen je u Rabiul evelu 710 h. Zatim je bio pritvoren u zatvoru „Hazanetu bunud“ u kairu mjeseca Sefera 711 h. a zatim bio oslobođen i vraćen u Kairo (Pogledaj djelo „Očite zvijezde“ 8/227).

U Damasku je bio zatvaran dva puta. Prvi put: od Redžepa 720 h. sve do Ašure 721 h. Drugi put: Od Šabana 726 h. pa sve dok nije preselio na ahiret u istom zatvoru i to dvadeset prvog Zul Ke'adeta 728 h. (El-Bidaje ve nihaje, 14/97).

Šejhul-islam je napisao veliki broj djela, za koja Zehebi kaže da su dostigla broj preko hiljadu različitih djela, a mi navodimo samo neka:

• Medžmua fetava u 35 tomova.

• Knjiga „Iman“

• Knjiga „Robovanje“

• Der'u te'arudi akli me'a nakli

• Knjiga „Istikame“ u 2 toma

• Knjiga „Sefedije“

• Ispravan odgovor onome koji je izmijenio Mesihovu vjeru, u 7 tomova

• Minhadžu sunne nebevije, u 7 tomova

Šejhul-islam je preselio na ahiret u zatvoru „Kula“ u Damasku u noći dvadeset drugog Zul K'adeta godine 728 h., da mu se Allah smiluje.



ŠEJHU-L-ISLAM IBN TEJMIJJE – RAHMETULLAHI ALEJHI 2.dio

On je šejhu-l-islam, Ahmed Ibn Abdul Halim Ibn Abdus Selam Ibn Abdullah Ibn Muhammed Ibn Hudr Ibn Ali Ibn Abdullah Ibn Tejmijje Nemiri Harrani zatim Dimeški, Ebul Abbas Tekijju Din.



Rođen je u Harranu, u Ponedeljak, desetog rebiul evela, 661 hidžretske godine.



Nakon što su tatari okupirali države Šama, Ibn Tejmijje je zajedno sa svojim ocem preselio u Damask i to 667 hidžretske godine gdje je i odrastao.



Šejhu-l-islam je odrastao u lijepoj okolini, u okrilju svoga oca, koji je bio imam, veoma dobar i bogobojazan čovjek, pa se njegov otac posvetio njegovom odgoju lijepo i naučno.



Imam Zehebi govoreći o odgoju Šejhu-l-islama kaže: "Odgojen je u potpunoj zaštiti i čednosti, robovanju i pobožnosti, umjerenosti u odjevanju i hrani. Prisustvovao je dersovima i proslavama u djetinjstvu. Raspravljao se sa velikanima, tako da ih je znao sa dokazima ušutkati.



Izgovarao je riječi zbog čega su se čudili veliki uglednici nauke u njegovom mjestu. Donosio je fetve a imao je samo devetnaest godina, čak i manje.



Od tada se posvetio pisanju i sakupljanju nauke. Posvetio se velikom radu, ali nakon što je njegovo otac umro, a bio je veliki imam i učenjak hanbelijskog mezheba, Ibn Tejmijje se posvetio podučavanju i preuzeo na sebe njegove obaveze a bilo mu je samo dvadeset i jedna godina. Nakon toga je postao poznat, a njegov udio u nauci se proširio“



Ibn Abdul Hadi u „Ukud derije“ kaže: Posvetio se pravu, proučavao je arapski jezik kod Ibn Abdul Kavijja, pa ga je naučio. Zatim se posvetio knjigama Sibevejha, pa je naučio gramatiku.



Nakon toga se u potpunosti prepustio proučavanju tefsira, sve dok nije dostigao vrhunac znanja u tefsiru.



Savladao je nauku osnova šerijatskog prava (Usulu Fikha) i drugo.



Sve ovo je proučavao dok je imao malo više od desetak godina.



Druga ulema u šejhovo vrijeme i nakon njega, su poštovali šejha zbog njegovog znanja, jednostavnosti, čistote i čvrstog držanja puta ispravnih generacija selefa.



Mnoge od izjava podrške šejhu su sabrane u knjizi koju je napisao Hafiz Ibn Nasirudin a koja se zove”Radd al Wafir” kao dokaz protiv onih najekstremnijih koji su optušili šejha za kufr.



Hafiz Zehebi kaže: Bilo je zapanjujuće kad bi on spomenuo neki primjer, oko kojeg je bilo različito mišljenje uleme, pa bi on dao dokaz i odredio najjači stav, a mogao je raditi idžtihad jer je ispunjavao sve uvjete mudžtehida.

Nisam vidio nikog bržeg od njega kad je trebalo sjetiti se nekog ajeta i primjenti ga na dotični problem, niti čovjeka koji se brže može sjetiti teksta i njegovih izvora.



Sunnet je bio pred njegovim očima i na vrhu njegova jezika, sa lijepim izražavanjem i otvorenim okom.



Bio je znak među Allahovim znakovima u tefsiru i njegovom objašnjenju.



Sa obzirom na njegovu brigu za vjerom, i znanjem na raznim poljima na kojima je bio jedinstven, zajedno sa velikodušnosti, hrabrošću i izbjegavanja zadovoljstva nefsa.



Njegove studije na različitim granama nauke su dostikle brojku od oko 300 tomova, uvijek govoreći istinu i ne brinući se za optužbe koje se iznose protiv njega.



Imao je svjetlu put, crnu kosu i crnu bradu sa nekoliko bjelih dlaka. Kosa mu je dosezala odmah ispod ušiju, širokih ramena, jasnog glasa i brzog govora.



Brzo bi se naljutio, ali bi se i brzo savladao. Nisam mu vidio nikog sličnog u dovama prema Allahu, tražeći spas od Njega, i njegovoj brizi za drugima.



Kako bilo ja ga ne smatram bezgrešnim, već se razlikujem od njegovog mišljenja i na važnijim i na manje važnijim pitanjima, jer uprkos njegovom velikom znanju, extremnoj hrabrosti, čistog razuma i borbe za očuvanje svetosti islama, bio je čovjek kao i drugi.

U diskusiji bi postao oštar, i napadao je verbalno svoje protivnike, stvarajući neprijateljstvo u njihovim dušama prema sebi.



Samo da je bio malo blaži prema svojim suparnicima, mnogi bi mu prišli, jer zaista velika ulema se povila pred njegovim učenjem, priznala mu sposobnosti i nedostatak grešaka, i sagalasila se da je on bio more bez granica i blago bez procjene.



Ali oni su gajili neprijateljske osjećaje prema njemu, a govor svake osobe može se ili uzeti ili ostaviti.



Običavao je puno klanjati i postiti, hvaleći Allahove zakone i sa unutrašnjašću i sa spoljašnjošću. On nije izdavao fetwe zbog toga što je poznavao din, nego zato i što je bio inteligentan a ni zbog toga jer je bio neznalica jer on je zaista bio okean znanja.



Niti se igrao sa vjerom već je donosio dokaze iz Kurana, Sunneta i Kijasa (analognog zaključivanja) i dokazivao i diskutovao imame prije njega, pa on ima jednu nagradu ako je pogriješio i dvije ako je u pravu.



Ibn Hadžer opisuje šejha ovako: Šejh među našim šejhovima, Al Hafiz Abu Jumari (Ibn Said An Nas) kaže u svojoj biografiji o Ibn Tejmiji: Al Mizzi me je ponudio da kažem šta mislim o šejhul islam Taqiudinu Ibn Tejmiji.



Ja ga znam kao onoga kome je bilo darovano veliko znanje u nauci.

Običavao je učiti napamet i primjenjivati Sunnet i predanja.



Kad bi govorio o tefsiru onda je nosio njegovu zastavu, kad bi govorio o fikhu, znao je njegove granice.



Kad bi govorio o hadisu, bio mu je drug i potpun poznavaoc njegovih ravija.



Ako bi držao dersove o dinu i sektama, onda niko nije bio više upućen od njega u ove stvari, prestigao je svoje savremenike na svakom polju.



Nisi mogao naći nekog sličnog njemu, kad bi govorio o tefsiru, skupilo bi se puno ljudi, ogroman broj bi se vraćao napijen njegovim znanjem.



Ovako je radio dok bolest nije zahvatila srca pokvarenjaka u gradu, pa su slušali svaku njegovu riječi hvatali se za bilo šta samo da ga optuže za kufr, i onoga koji uvodi novotarije.



Iskazivali su mu nepoštovanje, i postavljali zamke ne bili ga uhvatili za nešto konkretno i omrzili ga u narodu.



Oni su ga smatrali otpadnikom od njihova puta, njihove sekte. Pa su diskutovali sa njim i on sa njima, i mnogi su prekinuli odnose sa njim a i on sa njima. Zatim je zapao u diskusiju sa grupom koja se pripisivala Fukara (Sufije) koji su smatrali da su oni spoznali stvarnost i da su na istini, pa je i njih razotkrio.

Ove vijesti su stigle do prve grupe, koja je zatražila pomoć onih koji su presjekli veze sa šejhom, i koji su kovali zavjeru protiv njega.



Pa su svi skupa otišli vladaru, svaki od njih tvrdeći da je šejh kafir. Pripremili su sastanak i pustili neznalice da rašire vjest među ulemom. Pa su otišli čak i dalje i tužili se emiru Egipta i kao rezultat toga, šejh je uhapšen.



Zatim su počeli skupovi na kojima se diskutovalo šejhovo ubistvo, pozivajući radi toga ljude iz manjih džamija i učenike, i one koji bi diskutovali da bi obradovali druge i one koji bi diskutovali da bi pokazali svoje znanje i one koji su proglašavali svoj tekfir i tražili osudu.



A Allah zna šta je u srcima i šta govore. A onaj ko iskaže svoj kufr nije ništa bolji od onoga koji se raspravlja da bi usrećio druge.



Njihove zavjere su padale po njemu, ali Allah ih je učinio ništavnim i spasio ga rukama onih koje On odabire.



Od tad počinje njegov put od jednog iskušenja u drugo, i cjeli svoj život on nije izašao iz jedne nevolje a da ne zapadne u drugu.



Zatim je slijedilo ono što je sljedilo i njegovo hapšenje i njegova smrt u zatvoru, a sve se Allahu vraća.



Na njegovoj dženazi, ulice su bile zakrčene, odsvuda su stizali muslimani da ga isprate. (Ibn Hadžer, Durar Kamina).

Također, kaže Ibn Hadžer: Čitao sam u rukopisu Hafiza Silaha Ed-Dina Al Balaia u obraćanju šejhu Hafizu Bahaudunu Abdullahu: Naš šejh i imam u stvarima između Allaha i nas, šejh traženja nauke, krčeći onima koji ga slijede, najbolji put. Krase ga izvrsne kvalitete koje mu svi moraju priznati Da nas Allah učini da se okoristimo njegovim znanjem i da imamo koristi od njega i na ovom i na onom svijetu. On je šejh, imam, alim koji razumije probleme, duboko ubjeđen, more znanja, tačka svjetlosti, imam imama, milost muslimanima, oličenje uleme, čuvar ostavštine Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji od mudžtehida, poseban među ulemom šejhu-l-islam, primjer stvorenja, dokaz učenima, uništavač novotara, sablja govornika, more znanja, korisno blago, prenosioc Kurana, čudo svih vremena, poseban u ovome i drugim vremenima.



Zaista je Taqiudin Ibn Tejmija, imam muslimana, Allahov dokaz prema svojim stvorenjima, pripadnik pravednih, kao oni koji su bili prije njega, pomagač istine, znak upute, stub hafiza, vitez u pravom smislu riječi, stub nosioca šerijeta Abu Abbas Ibn Tejmije.

Od njegovih velikih vrijednosti je to da je on bio najjstrožiji od sviju prema novotarima, rafidama, hululijama, ittihadijama i brojna su njegova djela protiv ovih sekti i njegove fetve se ne mogu izbrojati, pa kako onda da se oči ovih novotara smire kad čuju da ih on proglašava kafirima.

I kako su oni bili zapanjeni kad su vidjeli da ga drugi ne proglašavaju kafirom jer je on njih proglasio.



Dužnost onoga ko je razuman i ima znanje da razmisli o riječima čovjeka koje se baziraju na priznatim knjigama ili riječima onih koji su poznati po istini da potvrde njegove riječi, zatim da se izoluje od svega što je odbačeno i upozorava ljude sa nijetom davanja iskrenog savjeta i pohvali ga zbog njegovih kvaliteta i u onome u čemu je u pravu jer je to put uleme.



Učenik Ibn Tejmije je i Šemsudin Ibn Kajjim El-Dževzi, pisac mnogih knjiga, kojeg su i protivnici i pomagači priznali takođe upućuje na vrijednost Ibn Tejmije.



A gdje su učenici šafijske škole, a da ne govorimo u hanbelijskoj školi, koji ističu njegovu prednost u islamskim naukama. (Od Ibn Hadžera “Radd al Wafir).



Ibn Kesir kaže: Kad bi čuo nešto, zapamtio bi, a zatim se potrudio da to nauči. Bio je inteligentan i imao je veliku moć pamćenja, postao je imam u tefsiru i svemu što je vezano za tefsir, kao i fikhu.



Zaista se smatralo da je bolji poznavalac fikha od mezheba i njihovih sljedbenika. Bio je alim u Usulu kao i u drugim granama dina, gramatike jezika, i brojnim drugim naukama. Niko od naučnika mu nije prigovarao u nekoj nauci. U hadisu je nosio njegovu zastavu, jer je bio vrstan poznavalac i mogao je ocjeniti slab i jak hadis, uz puno objašnjenje svih prenosioca dotičnog hadisa. (Bidaje Ve Nihaje od ibn Kesira).



Ibn Kesir ktakođer kaže: Bio je Allah mu se smilovao, od najveće uleme, od onih koji griješe i koji su u pravu. Kako bilo njegove greške su kao kapljica u moru i one su mu oproštene jer prenosi šejh Buhari: Kada alim pogriješi data mu je jedna nagrada, a kada presudi tačno, date su mu dvije.



On isto tako spominje da kad bi se ulema skupila da sjedi u društvu Ibn Tejmije da diskutuju njegovo djelo Akidetu Hamavija, njegovi odgovori na njihove napade se nisu mogli pobiti. (Bidaje Ve Nihaje).



Slično se spominje kad je ulema sjela da diskutuje sa njim oko njegove Akide Wassitija, argumentovanje se završilo njihovim prihvatanjem svega što je u knjizi.



Hafiz El Mizzi kaže: Nisam vidio nikog kao šejh, bolje upućenog u Kuran, Sunet niti onoga koji ih se više pridržavao. (Hajat šejhul Islam Ibn Tejmije od šejha Bahjatul Baitar).



Kadi Ibn El Hureri kaže: Ako Ibn Tejmija nije šejhu-l-islam, pa ko je onda? (Hajat šejhul Islam).



Hafiz Al Bazar kaže: Nikad ga nisam čuo da govori o dunjalučkim ljepotama i uživanjima, niti se uplitao o rasprave o dunjalučkim poslovima. Umjesto toga, on se usmjeravao na traženje ahireta i onoga što bi ga približilo Allahu. (Alam Ulija od Al Bazara).



Šejh Mula Al Kari kaže: Biće jasno onome ko čita Medaridž Es-Saalikin od Ibn Kajjima da su njih dvojica (Ibn Tejmije i Ibn Kajjim) najveća ulema Ehli Sunneta i od Evlija ovog Ummeta. (Mirkat al Mafatih, njegov komentar na Miškat al Masabih).



Muhamed Ibn Abdu-l-Barr Es Subki kaže: Allaha mi, niko ne mrzi Ibn Tejmiju osim neznalica ili sljedbenik prohtjeva koji su ga odveli od istine nakon što ju je spoznao. (Radd El Wafir od Ibn Nasrudina).



Hafiz Abdurrahman Ibn Redžeb El-Hanbeli kaže: On je imam, fakih, mudžtehid, alim hadisa, alim tefsira, asketa, Taqiudin Ebu Abbas šejhu-l-islam, najveći od alima, nemoguće je pretjerati kad se on opisuje.



On, Allah mu se smilovao, bio je jedinstven u svom vremenu sa mogućnosti da razumije Kuran i znanje o realnosti imana. (Zail Alaa Tabaqat El Hanabilaa od Ibn Redžeba).



Imam hanefijskog mezheba, Bedruddin (Mahmud Ibn Ahmed) El Ajni kaže: Ko god kaže da je Ibn Tejmije kafir, on je sam kafir, i onaj ko ga optuži za otpadništvo sam je otpadnik. Kako je to moguće kad su njegove knjige dostupne i u njima nema nikakva odstupanja (Radd El Wafir).

Sujuti se nadovezuje na ovo i kaže: Ja sam čitao rukopis Alamah, imama svog vremena šejha Kemala Dina Zamlakania, Allah mu se smilovao, koji bi običavao reći: Onaj ko je pamtio više od šejha nije se vidio u posljednih 500 godina.



Sujuti kaže u šejhovoj biografiji: Šejhu-l-islam, hafiz, fakih, mudžtehid, mufessir, rjetkost svoga vremena, alim. (Tabakat El Hufadah).



Optužbe protiv njega:



Iz gore navedenog vidimo da je šejh imao mnogo neprijatelja, zavidnih rivala koji su skivali zavjere protiv njega želeći da ga optuže za novotarstvo. Stoga mi želimo savjetovati sve one koji kritikuju šejha da provjere svoju kritiku da li se ona bazira na rječima ibn Tejmije, a ne riječima drugih o njemu ili za koje ga potvaraju da je rekao.



Ovo što slijedi je istraga određenih tačaka vjere a za koje je Ibn Tejmija optužen da je u njima uvodio novotarije.



O djelima Taqiudina Subkija i njegovog sina Tadžedina Subkija.



Većina stvari napisana protiv Ibn Tejmije se bazira na djelima ove dvojice alima. “Rasail Subkija” od Taqiudina i mnogobrojne biografije od Tadžedina kao npr. ”Tabaqat Šafija”.

Što se tiče djela Taqiudina, imam Zehebi mu je pisao, osuđujući ga za ono što je napisao, kao i njegove pogrešne optužbe, na koje je Subki odgovorio: Što se tiče toga što kažeš o šejhu Taqiudinu, ja sam ubjeđen u tu veliku širinu, more puno i beskonačno, njegovog znanja, kao i u intelektualnim naukama, njegovoj velikoj inteligenciji, njegovom idžtihadu i talentima koji se nemogu opisati. I ja sam uvijek imao ovo mišljenje.



Što se mene tiče, njegov status u mojim očima je puno veći, zbog njegovog asketizma, čistote, taqwe, njegovog pomaganja istine i čvrstog stajanja na Allahovom putu i samo radi Njega, njegova privrženost putu selefa i njegovo bogato uzimanje od njih, njegovo “stranaštvo” u svom vremenu (stranac u svom društvu), kao i u svim drugim vremenima. (Durar El Kamina od Ibn Hadžera).



Što se tiče njegovog sina, Tadžudina, on je nažalost otišao u krajnost u svom kritikovanju Ibn Tejmije, zbog svoje velike pristrastnosti i sektaškog stava.



Takav da je Sakhavi rekao sljedeće stvari o njemu, nadovezujući se na njegovu izjavu: ”Je li iko od hanbelija podigao glavu (postao istaknut)”



Najčudnija stvar , i najsektaškiji pogled i zbog toga je šejh našeg mezheba Iz Al Kanani napisao ispod njegove izjave: Kao što Allah ne podiže glave Muattzila, a zatim kaže o Tadžudinu Subkiju: On je čovjek sa malo kvaliteta, nedostatkom znanja o Ehl Sunnetu. (Ilan bi Tawbikh limn Zamma at Tarikh od Sakhavija).



Optužbe da je Ibn Tejmije smatrao da Allah ima tjelo, koje ima organe.



Među ovim savremenicima, pisci koji su optužili šejha Ibn Tejmiju za ovo su: Habaši El Hurari, Sakkaf i njegov mentor Zahid El Kevseri.



U stvari svi ovi napadi imaju korijen u jednom izvoru, među ovom trojicom. Kaže Sakkaf, nakon što je citirao Nawawija koji kaže da je kafir onaj ko Allahu pripiše džism (tjelo): U ovu kategoriju spada Harani (Ibn Tejmija) koji je Allahu pripisao tijelo u mnogim svojim knjigama.



Šejh Mensur Selman kaže u odgovoru na ovo: Ove riječi su od onoga koji ne zna šta je pravda, koji radi napamet u svojim osudama, i koji lažno optužuje ulemu za griješenje.



Ovo je jasno iz više stvari:



Od njih su: Riječi navedena nisu iz rukopisa Ibn Tejmije u kojima on pojašnjava svoje poglede. Ovo su riječi ljudi novotara i pjesnika koje šejh Ibn Tejmija navodi, a Sakkaf je izostavio početnu riječ gdje šejh Ibn Tejmija kaže: Kalu (Oni kažu) pa zatim ostatak rečenice.



Od njih: Sakkaf previđa riječi šejhu-l-islama rahimehullah, što se tiče riječi i termina koji se odnose na Allaha, i ostao je gdje je i ostao sa svojim znanjem.

Kako bilo, pravda je rijetka, a nema stanja niti kretanja osim Allaha.



Šejhu-l-islam kaže na ovu temu: zaista termin “džism”( tjelo) El Arad (organi) El Mutahajjiz i sl. su novi pojmovi.



Već smo rekli da imami prije nas i selef nisu govorili o ovakvim stvarima, niti u smislu negacije niti u smislu afirmacije. Već su oni rekli da je ovakav govor od Ehlu-l-Bidata i činili velike napore da ih suzbiju.



Ovo je ono što je šejhu-l-islam ponavljao u mnogim djelima kao: Šarh hadis En-Nuzul, kao Medžmuati Fatawa, kao Minhadž Sunna En-Nabawija.



Od njih su: Šejhu-l-islam je mislio opisati Allaha opisom džism kad je rekao: Ko god vjeruje da je Allah džism, misleći da je moguća Njegova dioba, dijelenje Allaha, on je najveći kafir i najveća neznalica. Njegova izjava je gora od izjave da Allah ima sina, misleći na ovo da se jedan dio Allaha odvojio i postao sin.



Po ovom pitanju mi citiramo pisca iz redova onih koji optužuju: Dr. Said Ramadan El Buti koji kaže: Mi smo izneneđeni kad vidimo ekstreme koji proglašavaju Ibn Tejmiju Allah mu se smilovao kafirom. I njihove optužbe da je šejh smatrao Allaha tijelom su netačne, jer nakon dugog istraživanja nisam nigdje mogao naći šejhovu izjavu koja bi ovo potvrdila, kao što ga optužuju Subki i drugi. Sve što sam kod njega našao je ispravan zaključak: “Zaista Allah ima ruku kao što Allah kaže, i uzdigao se iznad prijestolja kao što Allah kaže za Sebe, i ima Oko Kao što se Sam opisao.”



I on dodaje ovome: Ja se pozivam na posljednje djelo Abu Hasana El Ašarija “Ibanah” i u njemu on kaže isto što i Ibn Tejmija u vezi Allahovih imena i Svojstava.



Ibn Batutine optužbe



Među Ibn Tejmijinim savremenicima koji su ga optuživali za tedžsim je i poznati putopisac Ibn Batuta koji kaže: Bio sam u Damasku na džumi gdje je Ibn Tejmije govorio ljudima sa mimbera. U hutbi je rekao: Zaista se Allah spušta na najbliže nebo baš kao što se ja spuštam sada i sišao je za jednu stepenicu. (Rihla od Ibn Batute)



Ova neistina se može vidjeti sa više mjesta:



Ovo se suprotstavlja putu Ibn Tejmije koji je bio put selefa a koji se gradi na ajetu: Ništa mu slično nije, On je Onaj koji sve vidi i sve čuje.



Ibn Tejmija kaže u “Tedmuriji”: Mora se Allah opisati samo onako kako se On sam opisao, i zanijekati svaka sličnost sa stvorenjima.



Ko god kaže: Njegovo znanje je kao moje, Njegova Snaga je kao moja, Njegova Ljubav je kao moja, Njegovo Zadovoljstvo je kao moje, Njegova Ruka je kao moja, Njegovo Uzdizanje je kao moje, Njegovo Spuštanje je kao moje, takva osoba je uporedila Allaha sa stvorenjima. Allahova svojstva se moraju priznati bez poređenja i bez poricanja i bez prenesenog tumačenja.



Kao što je već rekao u “Medžmuati Fatawa”: Ko god poredi Allahova svojstva sa svojstvima stvorenja kao što je “istiwa” Allahovo uzvisivanje iznad Arša, Spuštanje i sl. on je zalutali novotar. Ovo se može naći u svakoj knjizi Ibn Tejmije.



Nije moguće da je Ibn Batuta vidio Ibn Tejmiju da drži ovu hutbu, jer Ibn Batuta jasno kaže u Rihli da je on došao u Damask 9 ramadana 728 po hidžri.



U to vrijeme je Ibn Tejmija bio u zatvoru.



Ibn Kesir kaže u Bidaje Ve Nihaje da je Ibn Tejmija zatvoren 6 šabana 728 i ostao do smrti 20 Zulkadea 728 hidžretske godine.



Ibn Batuta, Allah mu se smilovao, nije napisao knjigu Rihla svojom rukom, već je ona sakupljena od Muhameda Ibn Džazija Kalbija, koji je svojom rukom napisao uvod ove knjige i ja sumnjam u istinitost riječi koje se pripisuju Ibn Batuti.



Ibn Batuta je počeo putovanje 2 redžeba 725 i završio ga 3 Zulhidžea 756 i nije ništa zapisivao već je on diktirao događaje Kalbiju iz onoga što se sjećao sa putovanja. Pošto su vrata za greške ovim otvorena, najvjerovatnije je da Ibn Batuta nije vidio ono što se kaže da je vidio u Damasku, nego samo prenio neke od optužbi na šejha koje su bile u to vrijeme.



Ibn Batuta se suprotstavljao Ibn Tejmiji pa tako kaže u Rihli: A od velikih hanbelijskih učenjaka je Ibn Tejmija, osim što je imao problema sa razumom.



Ibn Batuti je stoga bilo lako da preuzme optužbe protiv šejha bez da ih prvo provjeri.



Ibn Tejmija ima posebnu knjigu koja se odnosi na Allahovo Spuštanje a zove se” Šarh hadis En-Nuzul”. U njoj nema nikakva traga nečem sličnom za što ga optužuju.



Ibn Tejmija nije nikad bio hatib u toj džamiji, već je to bio Kadi El Kazvani. Ibn Batuta kaže u Rihli: U vrijeme mog ulaska u Damask imam je bio Kadi El Kazvani od velike uleme, i bio je hatib džamije.



Ibn Tejmija nije običavao da se obraća narodu sa mimbera, već je on sjedio u stolici.



Kaže Hafiz Zehebi: Bio je vrlo poznat i popularan i držao je tefsir Kurana iz glave, na džumi sjedeći u stolici. Kaže Ibn Batuta u Rihli: Od običaja uleme hadisa je da su čitali knjige hadisa sjedeći na uzdignutoj stolici. A u arapskom, mimber znači uzdignta stolica. (Lisan al Arab).



Zato je Ibn Hadžer spomenuo u svom Durar El Kamina: I on je običavao govoriti ljudima sa mimbera onako kako su fakihi i muhadisi običavali, i on bi objašnjavao za jedan sat ono što bi drugima trebalo nekoliko dersova, jer mu je znanje ležalo pred očima. Ovdje se misli da je on sjedio u stolici kako je bio običaj muhadisa tog vremena.



Ova diskusija koju smo naveli je uzeta iz Min Mašahir El Mudžadidajn od šejha Saliha Fewzana i iz djela “Ibn Tejmija El Muftara alejhi od šejha Salima al Hilalija.”



Sa ovim je jasno da izjava Ibn Batute nije mogla biti nikako istinita.



Također je primjetno veliko pretjerivanje od Tadžudina Subkija, kad je rekao: Niko od uleme nije porekao da Ibn Tejmija nije rekao: Allah se nalazi na jednom mjestu i stvoren je od čestica koje su se složile.



Stanovnici Damaska su bili zapanjeni Ibn Tejminom bistrinom, oštroumnošću i snagom moći zapažanja i pamćenja...“



Zehebi, također kaže: Jako je čuvao namaz i post, pridavao je veliku pažnju vjerskim obredima u javnosti i tajnosti. Nikada nije loše shvatao, na pretek je bio oštrouman, nije oskudijevao znanjem jer je upravo on predstavljao more nauke.“



Hafiz Ibn Hadžer El Askelani u „Biografiji Šejhu-l-islama“ – rahimehullah – kaže: “Njegov otac iz Harrana preselio se sa njim 667 hidžretske godine godine. Uzeo je nauku od Abdu Daima, Kasima Erbelija, Muslima Ibn Allana, Ibn Ebu Omera, Fahra i drugih.

Također je i sam proučavao Sunnen od Ebu Davuda kojeg je prepisao sam svojom rukom, neke od njegovih dijelova je zapamtio i provjeravao prenosioce i slabosti u hadisima.“



Šejhu-l-islam je bio izvrstan imam, alim.



Svoj život je uložio u posvećivanju nauci i pozivanju na nju. Njegova preokupacija je bila širenje Tewhida, pomaganje Sunneta i njegovih sljedbenika.



Borio se protiv novotarija, novotara i onih koji su ih podržavali. Upućivao je zalutale, tako de je Allah podario velikom broju stvorenja da se okoriste od njegove nauke.



Raspravljao se i podučavao, tako da je predstavljao čudo svog vremena.



Hafiz Mizijj o tome kaže: “Nisam vidio osobu sličnu njemu, niti je on vidio sebi sličnog. A nisam nikoga vidio da je bio bolji u poznavanju i sljeđenju Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od njega.“



Ibn Dekik El-Iid – rahimehullah – kaže: “Kada sam se susreo sa Ibn Tejmijjom, vidio sam čovjeka između čijih su očiju bile sve nauke. Uzimao je od njih ono što mu je trebalo a ostavljao je ono što je htio.“



Ibn Abdul Hadi kaže: “Hafiz Fethuddin Ebul Feth Ibn Sejjidinnas Je'amuri, opisujući Šejhul-islama, kaže: "Ako progovori o tefsiru on nosi njegovu zastavu. Ako iznese fetvu u fikhu on spozna njegov cilj. Ako govori o hadisu on je od njegovih nosilaca i prenosilaca. Ako govori o sektama i vjerama biva viđen kao da ne postoji niko od te sekte ko je  poznaje bolje od njega niti zna njene biti.



U svakoj umjetnosti se ističe nad ostalim njenim učenjacima. Oko nije vidjelo njemu sličnu osobu...“ (Ukud Derije, str. 5).



Šejhu-l-islama je bio iskušan kao što su iskušani oni koji su bili prije njega, koji su koračali putem istine.



A razlog tome je bio što su se pridržavali Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zbog iskazivanja ljubavi i ne dodvoravanja na račun Allahove istinske vjere.



Šejh – rahimehullah – se nije na Allahovom putu boja nikoga ko mu se suprostavljao, tako da se uvijek borio i branio istinu, što je bio razlog da više puta bude pritvoren.



Bio je zatvoren u zatvoru „Kula“ u Kairu u noći ramazanskog bajrama a oslobođen je u Rabiul evelu 710 hidžretske godine.



Zatim je bio pritvoren u zatvoru „Hazanetu bunud“ u Kairu mjeseca Sefera 711 hidžretske godine a zatim bio oslobođen i vraćen u Kairo (Pogledaj djelo „Očite zvijezde“ 8/227).



U Damasku je bio zatvaran dva puta: Prvi put: od Redžepa 720 hidžretske godine sve do Ašure 721 hidžretske godine.



Drugi put: Od Šabana 726 hidžretske godine pa sve dok nije preselio na ahiret u istom zatvoru i to dvadeset prvog Zul Ke'adeta 728 hidžretske godine (El-Bidaje ve Nihaje, 14/97).



Šejhu-l-islam je napisao veliki broj djela, za koja Zehebi kaže da su dostigla broj preko hiljadu različitih djela, a mi navodimo samo neka:



• Medžmua fetava u 35 tomova.

• Knjiga „Iman“

• Knjiga „Robovanje“

• Der'u te'arudi akli me'a nakli

• Knjiga „Istikame“ u 2 toma

• Knjiga „Sefedije“

• Ispravan odgovor onome koji je izmijenio Mesihovu vjeru, u 7 tomova

• Minhadžu sunne nebevije, u 7 tomova



Šejhu-l-islam je preselio na ahiret u zatvoru „Kula“ u Damasku u noći dvadeset drugog Zul K'adeta godine 728 hidžretske godine, navodi se brojka od 50 000 ljudi koji su mu klanjali dženazu. (Durar al Kaminah od Ibn Hadžera).



Da mu se Allah smiluje.


Copyright © 2012 ET-TAQWA - Sva prava pridržana.

Items details

Icon for hits displayHits: 1196 clicks
Icon for creation to displayCreated 2 years and 2 months ago at Utorak, 28 August 2012 by Vjernik

TCE-Plugin by www.teglo.info

Ažurirano ( Srijeda, 26 Septembar 2012 15:17 )  
Croatian Albanian Arabic Danish English French German Italian Portuguese Russian Spanish Swedish

NAJNOVIJI TEKSTOVI


Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /hermes/waloraweb010/b1757/pow.dzematsabahcom1/htdocs/modules/mod_fenrislatest/helper.php on line 107

Posjetioci | Stranice

  • Ukupno Članova: 653
  • Gostiju Online: 36
  • Članova Online: 0
  • Registrovanih Danas: 0
  • Novi Članovi Sedmice: 0
  • Novi Članovi Mjeseca: 0
  • Zadnji Član: amir

NAJČITANIJI | TEKSTOVI


Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /hermes/waloraweb010/b1757/pow.dzematsabahcom1/htdocs/modules/mod_fenrismostread/helper.php on line 75

Posjetite nas...